Šta je pu materijal

May 08, 2021 Ostavi poruku

Poliurethane (engleski: Polyurethane, IUPAC skraćeno kao PUR, općenito skraćeno kao PU), odnosi se na vrstu polimera koji sadrži karbamat karakteristične jedinice u glavnom lancu. Ovaj polimerni materijal se široko koristi u lepkovima, premazima, gumama male brzine, brvima, auto prostirkama i drugim industrijskim poljima. U polju svakodnevnog života, poliuretan se koristi za izrađivanje raznih pjenjača i plastičnih sundžera. Poliurethane se koristi i za izrađivanje kondoma (za osobe koje su alergične na lateks kondome) i medicinske opreme i materijala. Zbog toga što poliuretan ima vrlo nisku toplinsku provodljivost, novi zidni izolacijski materijali zasnovani na njegovim materijalima postupno su se razvijali i sazrijevali u zapadnim zemljama kao što su Evropa i Sjedinjene Države.

Istraživanje i razvoj poliurethana su prvi put započeli 1937. godine Otto Bayer i njegove kolege u laboratoriji Fabiena u Leverkusenu, Njemačka. Oni su primenili princip dodavanja polimerizacije kroz eksperimente, koristeći tečni izocijanat i tečni polieter ili poliester glikola da generišu novu vrstu plastično-poliuretana, koji je bio drugačiji od poliolefina i polikondenzacionih plastika koje su otkrivene u to vreme. Nova monomerna smjesa se također razlikuje od patenata koje je Wallace Carothers dobio za poliester. U početku, aplikacija je bila ograničena na vlakna i fleksibilne pjenice, nazvane engleski: Igamid U, vlakna napravljena od ove smole zvala se engleski: Perlon U, ali je 1944. dosegla samo 25t/mjesec. Naknadno, na njegov razvoj uticao je Drugi svjetski rat (u periodu kada se PU koristila samo u zračnim sjedištima na malom području), tek 1952. godine izocijanati su počeli biti komercijalno dostupni. Godine 1954, Monsanto iz Sjedinjenih Američkih Država i Bayer iz Njemačke osnovao je zajedničko pothvat Mobay Chemical, te je počeo koristiti toluen diisocyanate (TDI) i poliester poliol za proizvodnju fleksibilne poliuretanske pjenjače u komercijalne svrhe u SAD-u. Izum ove pjenice (nazvane imitacija švicarskog sira od strane izumitelja) je zbog dodavanja vode u reakcioni sistem. Ove supstance se također koriste za proizvodnju krute pjenice, viskoze i elastomera. Linearna vlakna se formiraju reakcijom heksametilena diizocijanata (HDI) i 1,4-butanediola (BDO) [1].


Prvi komercijalno proizveden polieter poliol, poli(tetrametilenski eter) glikol, proizveden je polimerizacijom tetrahidrofurana od strane DuPonta 1956. BASF i Dow Chemical su 1957. godine uveli jeftinije polialkane diole. Ovi polieterni polioli pokazuju tehničke i komercijalne prednosti, kao što su: niska cijena, jednostavno rukiranje, odlična hidrolitička stabilnost; i može brzo zamijeniti poliester poliole pri pripremi poliurethana. Ostali promotori PU su Union Carbide i Mobay Chemical. 1960. godine, izlaz fleksibilne poliuretane pene dostigao je 45.000 tona. Nakon više od deset godina razvoja, uz nastanak hlorofluoroalkane bubbling agens, jeftini polieter polioli, i diphenylmethane diisocyanate (MDI) su promicali korištenje krute poliuretanska pjena u visoko-performanse izolacijske materijale. Upotreba. Kruta poliuretanski pjenjač na bazi polimernih MDI (PMDI) ima bolju toplinsku stabilnost i performanse sagorijevanja od TDI-based materijala.


1967. godine proizvedena je uretanski modificirana poliizocijanat kruta pjena, a proizvedeni izolacijski materijali niske guste pokazali su bolju toplinsku stabilnost i retardanciju plamena. Bilo je to i 1960-ih godina da su unutrašnje sigurnosne komponente automobila, kao što su kontrolne table i paneli vrata, počele da se izrađuje od termoplastičke backfill sa polu krutom penom.


Godine 1969, Bayer je izlagao sve-plastični automobil u Dusseldorfu, Njemačka. Neki dijelovi automobila se proizvode pomoću novog procesa pod nazivom RIM (Reakcijska ubrizgavanje moldinga). RIM tehnologija koristi visok pritisak za ubrizgavanje tekućih komponenti i zatim brzo ubrizgava reaktivne komponente u kalupnu šupljinu. Veliki dijelovi kao što su auto-kontrolne table i paneli mogu biti i ubrizgavanje kalupljeni na isti način. RIM poliuretana uključuje mnoge različite proizvode i procese: korištenje diamin lančanih produženika i proces trimerizacije urethana, izocijanata i poliureje, dodavanje dodataka, kao što su prizemno staklo, mica, prerađena vlakna itd., kako bi se formirao tako zvani RRIM, može poboljšati fleksuralni modulus i toplinsku stabilnost. Godine 1983. Sjedinjene Države su koristile ovu tehnologiju za proizvodnju automobilske plastične tela. Dodavanje staklenih vlakana u kalupnu šupljinu unaprijed može dodatno poboljšati fleksuralni modul, nazovi SRIM ili strukturu RIM.


Od ranih 1980-ih, mikroporozna savitljiva poliuretanskih pjenjača u vodi se koristi kao model brvima za automobilske panele i filtere za zrak guma. Od tada, zbog porasta cijena energije i povećanja zahtjeva za smanjenje upotrebe PVC-a u automobilima, tržišni udio poliurethana je nastavio da se povećava. Skupe cijene sirovina nadoknadjuju se smanjenjem težine komponenti, kao što su smanjenje metalnih pokrivača i filterska kučišta. Visoko punjeni poliuretanovi elastomeri i neopunane poliuretane pjenjače sada se koriste u visokotemeraturnim filterima ulja.


Pri proizvodnji poliuretane pjenjače (uključujući pjenu gumu), u reakcijsku smjesu se dodaje mala količina hlapavih tvari, koje se zovu bubbling agensi. Ove jednostavne supstance daju poliurethane izvrsna toplinska izolacija svojstva. Početkom 1990-ih, kako bi se smanjio uticaj na ozonski omotač, Montrealski protokol je ogranicio upotrebu nekih agenata koji sadrže hlor. Kao što je trihlorofluorometan (CFC-11). Ostale halogenirane alkane, kao što su hlorofluorougljikovodonici, 1,1-dikloro-1-fluoroetan (HCFC-141b) su nabrojane kao onemogućavane od strane IPPC Direktive o staklenicima iz 1994. i supstance EU hlapljivog organskog plina iz 1997. godine. Do kraja 1990-ih, iako su još uvijek bile neke zemlje u razvoju koristeći halogena-sadrže bubble agense, Sjeverna Amerika i Evropa su sve više koristile ugljični dioksid, pentan, 1,1,1,1,2-tetrafluoroetan (HFC-134a) ), 1,1,1,3,3-pentafluoropropan (HFC-245fa) kao bubbling agens.


Na osnovu postojeće poliuretane tehnologije prskanja i teorije polieteramina hemikalija, brzo su razvijeni elastični materijali poliurethana 1990-ih. Njihov brzi odgovor i relativna neosjetljivost vlažnosti čine ih premazima izbora za projekte velikih područja. Kao što su sekundarne sigurnosne školjke, šaht i kanalni prelivi, tankove. Nakon odgovarajućeg prajmera i površinskog tretmana, ima dobro prianjanje na beton i čelik. U istom periodu, nova dvo-komponentna poliuretana i poliurea poliurea uklopljena elastomerna tehnologija nanošena je na natovarenu posteljinu za izgradnju na lokaciji. Ova tehnologija premaza za male kamione i druge teretne kutije stvara izdržljiv, otporan na trenje kompozitan metalni materijal. Termoplastička podstava nalaže nedostatke metala u korozijama i krhkosti.